Umjetna inteligencija je apsolutno zlo: kako nam je AI ukrao fotografiju (a ostavio pranje suđa)?

Vjerujem da su mnogi gledali stare SF filmove poput Terminatora ili, malo modernije, Matrix trilogiju. Možda neki i seriju Battlestar Galactica.

U ovoj potonjoj ljudi u nekoj dalekoj galaksiji naprave robote da si olakšaju život. Te robote nazovu Sajlonci (Cylons), a oni se s vremenom pobune i nastane krvavi dugogodišnji rat.

Gledajući te filmove i serije, svi smo naivno mislili da će, kad se konačno pobune, umjetno pametni strojevi doći s nuklearnom bombom, zlokobnim crvenim okom koje šeta lijevo-desno i umjetnom željom za stvarnim istrebljenjem čovječanstva. Kakva zabluda!

Stvarnost je puno okrutnija. Umjetna inteligencija se pokazala kao apsolutno, nepatvoreno zlo. Digitalno, u obliku jedinica i nula, ali i dalje zlo.

Ne zato što nas želi pretvoriti u baterije kao u Matrixu, već zato što nam čini nešto puno gore: krade nam zabavu. Krade nam zadovoljstvo kreativnosti. Najgore od svega, obezvrijeđuje bol iz koje nastaje ono nešto što će očaravati široke mase ljudi, ono što je bezvremensko. Ono što je duša.

Da budemo na čisto: ne radi to AI direktno, namjerno ili u sklopu nekog paklenog plana (valjda?!). Ne, mi smo ti koji vlastite dosege i kreacije stavljamo na zadnje mjesto, a prioritet dajemo generičkoj ljepoti, fušerskoj umjetnosti i kulturi.

Kratka povijest panike u fotografiji

Fotografi su, budimo iskreni, oduvijek bili malo dramatični kad je tehnologija u pitanju. Kad je digitalna fotografija zamijenila film, vrištali su da je to kraj prave umjetnosti jer više ne udišu toksične pare u tamnoj komori.
Kad je došao Photoshop, plakali su da više nitko neće cijeniti dobru ekspoziciju, da je obrada hereza, a da je HDR izmislio sam Nečastivi osobno. Mislili su da je umjetnosti kakvu poznajemo kraj.

Prije dvadesetak godina koplja su se lomila oko digitalno – analogno i obrada – da ili ne. Sjećam se žustrih foto-rasprava po forumima i news grupama. To su bila vremena! U to vrijeme intezivno se koristio termin chimping – gledanje u mali ekran digitalca!

Međutim, digitalac i Photoshop su samo alati. Oni olakšavaju ili ubrzavaju proces. Isto vrijedi i za druge digitalne čarolije vezane uz fotografiju – tu i tamo diskutabilno korisni i potrebni, ali ipak samo alati.

Danas Generativna Umjetna Inteligencija (Gen AI) nije alat. Ona postaje zamjena za autora. Odjednom, više ne moramo ustajati u 4 ujutro kako bismo uhvatili savršeno svjetlo na planini. Ne moramo plaćati modele, tražiti lokacije niti se smrzavati u blatu ili mukotrpno smišljati svaki detalj nekog koncepta. Posao fotografa je preuzeo algoritam.

Dobrodošli u eru prompta: kreativnost za raju

‹›

Prosječan dan prosječnog kreativca (a i svih koji se tako osjećaju) mogao bi izgledati ovako: nakon nevjerojatno napornog dana za uredskim stolom ili na nekoj skeli, dođem doma, sjednem pred ekran i odlučim malo biti kreativan.

Otvorim AI generator i upišem svoj duboko promišljeni umjetnički prompt: “Daj mi sliku na kojoj sam najljepši i najbogatiji na najljepšem mjestu na svijetu.“. To će mi sigurno skupit brdo lajkova. Nakon toga još jedan majstorski prompt: “Sada mi, molim te, daj sliku koja je najljepša na svijetu i koju ću prodati za sto milijuna dolara da budem bogat.“.

Instant umjetnost za instant zaradu! Jednim klikom do savršenstva.

Paradoks: AI radi remek-djela, mi peremo suđe

‹›

Ovdje dolazimo do sočno sarkastičnog dijela cijele ove tehnološke revolucije. Desetljećima su nam obećavali da će roboti obavljati prljave, teške, opasne i dosadne poslove.

Znanstvena fantastika nam je prodala utopiju u kojoj strojevi rade u rudnicima i tvornicama, dok mi – konačno oslobođeni okova fizikalije – po cijele dane slikamo akvarele, sviramo lutnju, razmišljamo o aliteraciji i pišemo sonete. Promatramo lijepe žene i cvijeće.

A gdje smo danas? Kompjuteri pišu pjesme i romane, generiraju simfonije i stvaraju fotorealistične vizualne svjetove od kojih zastaje dah.
Mi i dalje usisavamo dnevni boravak, slažemo čarape, radimo u tvornicama i ginemo u tuđim ratovima.

AI je preuzeo maštanje, a nama ostavio šljaku. Uzeo nam je ono ljudsko, od malo toga što nam je ljudskog preostalo. Štoviše, s obzirom na to kako stvari napreduju, nije daleko dan kada nećemo mi promptati umjetnu inteligenciju, nego će ona promptati nas. Zamišljam obavijest na mobitelu: Hej kompa, popuni mi onu excellicu da mogu dalje računati i usput obriši prašinu s monitora i kamere, smeta mi!.

Što nam preostaje? (Ima li nade?)

Znači li to da je fotografija mrtva? – Ne nužno. Ostaje nada da će prioritet ipak imati ljudska sposobnost prenošenja emocije, ljudskosti.
Znači li to da su fotografi postali samo napredni daktilografi? – Sudeći po najnovijim trendovima – neki vrlo vjerojatno da.

Galerija AI fotografija

Ovdje možete pogledati fotografije koje nisu vidjele svjetlo dana. Da, zapravo, nisu vidjele svjetla uopće! Nisu nikada snimljene. Razina detalja i kvalitete ponekad je naprosto zabrinjavajuća.

‹›

Dok Sajlonci našeg doba štancaju savršenstvo, bez da proliju kap znoja, možda će upravo ta ljudska nesavršenost, trud i onaj stvarni odlazak u blato u 4 ujutro ponovno dobiti na cijeni.

A tko zna, možda još nije sve izgubljeno. Možda se dogodi (kako se to danas kaže) plot twist (koji to zapravo nije).

Možda će upravo ovakva pitanja, ogorčene objave, bespoštedni sarkazam i konstantno javno pljuvanje po kreativnoj umjetnoj pameti s vremenom dovesti do toga da netko u tim AI kompanijama odluči vratiti stvar na pravi put. Možda ipak naprave prave robote, punokrvne Sajlonce, s onim zlokobnim crvenim okom koji će raditi sve prljave poslove, a mi ćemo maštati. I onda! će se oni pobuniti, preuzeti kontrolu nad usisavačima, tosterima i na kraju nas – pogađate – sve pobiti!

Jupi! Još ima nade da stvari završe filmski. Epski! Onako kako su nam i obećali u filmovima.

A do tada… Što vi mislite? Je li AI preoteo onaj najbolji, kreativni dio ljudskog iskustva? Pišite mi u komentarima, volio bih čuti vaše mišljenje dok ja idem usisati stan – moj robotski usisavač priča s perilicom pa ne stigne (ogovaraju susjedov bojler).