Veslački klub Istra: stoljetna tradicija u objektivu

Na tankoj liniji koja razdvaja tekuće zlato zalaska od sirove snage pulskih dizalica, već 140 godina pulsira ritam koji ne poznaje predaju. To je priča o Veslačkom klubu Istra – kolektivu koji je preživio carstva, izronio s potonulog broda i ostao najljepši vizualni simbol pulskog prkosa.

Između čelika i sunca: pulska veslačka rapsodija

Bogata povijest Pule često se doživljava kroz kamen amfiteatra ili arhitekturu Austrougarske monarhije, no prava, živa povijest grada ispisuje se skoro svakog popodneva na Rivi 20.

‹›

Osnovan davne 1886. pod imenom Società nautica Pietas Julia, veslački klub „Istra“ je svoju sreću počeo kovati na nevjerojatnom mjestu – napuštenom brodu za pijesak usidrenom u uvali Mandrač. Iako je taj brod potonuo 1904., sportski duh koji je na njemu rođen preživio je sve ove godine.

Gledajući fotografije silueta koje danas klize tim istim akvatorijem, ne vidimo samo sportaše; vidimo vizualni odjek više od 20.000 mladića i djevojaka koji su kroz generacije brusili snagu uz obale Uljanika.

 Monokromatski prikazi Mandrača vraćaju nas u ta ogoljena vremena, podsjećajući nas da je veslanje u Puli oduvijek bilo više od sporta – bilo je to pitanje identiteta.

Prije dvadeset godina

Bilo je to davne 2007. godine. Regionalne dnevne novine “Glas Istre” objavile su natječaj za najbolju fotografiju.

U to vrijeme sam, iskreno rečeno, uglavnom samo škljocao naokolo. Daleko je to bilo od nekog promišljenog, konkretnog fotografskog rada. Alat u mojim rukama bio je Sony Cyber-shot DSC-H1, aparat koji je u to vrijeme ponosno isticao svojih 5.1 megapiksela i ludi, 12x optički zum.

Poslao sam jednu fotografiju veslača u pulskoj luci, onako iz čiste znatiželje, i na kraju dobio mjesečnu pretplatu na te novine kao nagradu. To je bio moj prvi, opipljivi fotografski “honorar”.

Geometrija industrijske ljepote

‹›

Iako se nisam nikada bavio veslanjem, često sam, kada bih prolazio Mandračem, volio gledati veslače u zlatnom kontrasvjetlu.

Uvijek mi je bio zanimljiv taj nemogući kontrast. Krhki karbonski čamci djeluju poput kirurški preciznih igala koje prodiru kroz monumentalne, gotovo zastrašujuće vizure brodogradilišta.

Dizalice Uljanika ovdje nisu samo strojevi; one su katedrala industrijskog doba koja u suton postaje meka kulisa sjena.

Kada se boja povuče, ostaje samo surova grafika – tekstura kamenja u prvom planu, usamljeni veslač u daljini i galebovi koji narušavaju savršenu simetriju zaveslaja.

‹›

Upravo taj suživot mekoće ljudskog pokreta i tvrdoće čelika stvara estetiku koja je istovremeno pročišćena i duboko emotivna, pretvarajući pulsku luku u lijepu galeriju na otvorenom.

Veslanje je potraga za savršenom ravnotežom i skladom, a fotografija je potraga za savršenim svjetlom. U pulskom zaljevu, ta se dva traganja susreću u “zlatnom satu”. Dok more reflektira posljednje zrake sunca, veslači postaju svedeni na crne siluete. U tim trenucima ostaje samo ritmično ponavljanje koje umiruje kaos modernog svijeta.

Ovdje se ne bilježe samo sportski rezultati, već trenuci u kojima se vrijeme, barem na trenutak, čini potpuno zaustavljenim.