Jedan fotoaparat, dva pogleda

Sezona kupanja polako se bliži kraju. Plaže su gotovo prazne, gužvi više nema, a sve je manje djece koja veselo trče obalom i skaču u more. Školska godina je počela, ali još se nađe pokoja grupica lokalnih klipana koji uživaju u kupanju i ne priznaju početak jeseni.

Dok sam nedavno prolazio kraj jedne takve plaže, upravo su me ti klinci svojim glupiranjem i skokovima u more podsjetili na neugodnu situaciju koju sam prije nekoliko godina doživio baš ondje.

Iako mi je, kao što rekoh, ta situacija bila jako neugodna, ostala mi je zanimljiva zbog jednog sasvim fotografskog pitanja: što zapravo znači prema nekome uperiti fotoaparat?

Toga sam dana bio na plaži sa sinom. On je radio ono što djeca na moru uglavnom rade: neumorno je skakao, ronio, plivao, glupirao se i uživao. Ja sam nakon dva piva bio nešto manje ambiciozan. Povremeno sam ronio, igrao se s njim i uglavnom fotografirao mobitelom u podvodnom kućištu.

Pod morem se brzo otvori jedan drukčiji fotografski svijet. Morsko dno često samo po sebi nije osobito zanimljivo, ali svjetlo koje prolazi kroz površinu jest. Mjehurići, valovi gledani odozdo, noge kupača koje presijecaju svjetlo, odsjaji i siluete mogu izgledati sasvim drukčije nego samo nekoliko centimetara iznad površine.

Posebno mi je bilo zanimljivo uhvatiti trenutak nečijeg skoka u more. Tijelo probije površinu, a oko njega nastanu mjehurići i prizor se načas pretvori u kaos, svojevrsnu obrnutu erupciju svjetla i mjehurića zraka, a tijelo se predaje otporu vode pri čemu nastaju jako zanimljive poze.

Fotografirao sam tako sina, more, valove i ono što bi se slučajno našlo u kadru. Na punoj gradskoj plaži to su bili i drugi kupači, među njima i poneko dijete. Većina snimaka nastala je ispod površine pa ljudi oko mene uglavnom nisu mogli znati da uopće fotografiram.

Čovjek koji slika djecu

U jednom trenutku začuo sam ženski glas s obale. Netko je iz nekog razloga vikao na engleskom i mahao rukama, a trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim da se žena obraća upravo meni.

Kad sam doplivao bliže obali, obratio sam joj se na hrvatskom. Ona me, isto na hrvatskom, još uvijek vičući, pitala zašto fotografiram njezino dijete, zašto fotografiram uopće, tko sam, što radim i znam li tko je ona. Ubrzo je počela spominjati sud, državno odvjetništvo i policiju. Nisam uspio pratiti cijeli taj popis ni shvatiti radi li u nekoj od tih institucija ili što mi time zapravo želi reći.

Nije pomoglo ni to što sam ja, još uvijek s podvodnim kućištem u ruci, plutao dva metra od obale, dok je ona odozgo vikala, potpuno uvjerena da se događa nešto vrlo ozbiljno. Zamolio sam ju da se smiri i rekao da ću izaći iz mora kako bismo mogli normalno razgovarati.

Moj izlazak na obalu pratio je popriličan broj znatiželjnih pogleda. Turisti, domaći ljudi, roditelji, djeca i umirovljenici odjednom su dobili zanimaciju koja će im prekinuti lješkarenje na plaži ili gledanje u mobitele.

Kad sam joj prišao, predstavio sam se i ponovno ju zamolio da se smiri. Nakon dvije pive bilo mi je, da prostite, sila pišat’, ali ipak sam joj smireno pokazao fotografije koje sam snimio, objasnio što snimam pod vodom i kakve motive pokušavam uhvatiti. Pitao sam ju na kojim se fotografijama nalazi njezino dijete da ih odmah brišem. Ne sjećam se više je li bilo na nekoj od fotografija, ali se sjećam da sam neke obrisao.

Situacija se nakon toga postupno smirila. Gospođa nije postala iznenada oduševljena mojim objašnjenjem niti je njezina sumnja potpuno nestala, ali više nije bilo vikanja ni prijetnji. Još smo kratko razgovarali i normalno se razišli, iako je u meni ostao vrlo neugodan osjećaj.

Kad sam poslije opisao događaj na jednom fotografskom forumu, namjerno sam priču malo zaoštrio. Htio sam potaknuti raspravu pa sam sukob stavio u prvi plan, dok sam vlastito razumijevanje njezine reakcije gotovo potpuno izostavio.

Zapravo sam i tada prilično dobro shvaćao što je žena s obale mogla vidjeti. Ja sam znao zašto imam mobitel u vodi, kakve motive tražim i njezino mi dijete nije bilo od nikakvog posebnog interesa. Razmišljao sam o svjetlu, mjehurićima, pokretu i pokušaju da uhvatim zanimljiv trenutak.

Ona ništa od toga nije mogla znati. Vidjela je nepoznatog muškarca s mobitelom koji fotografira pod vodom, u blizini djece, a nije mogla razabrati što i kada snima. Iz njezine perspektive ova situacija izgledala je sasvim drukčije.

Upravo mi je ta razlika između onoga što fotograf zna da radi i onoga što netko sa strane misli da vidi ostala najzanimljiviji dio cijelog događaja.

Dok ovo pišem, pada mi na pamet da bi ova priča dobila još jedan zanimljiv obrat da je, na primjer, netko s obale snimio cijeli događaj i objavio ga.

Ja bih od fotografa postao ono što su meni svi drugi do tada bili – objekti snimanja, a sa mnom bi pred nepoznatom publikom završila i gospođa koja je upravo prigovarala zbog fotografiranja svojeg djeteta. Rasprava o jednom snimanju tako bi postala sadržaj drugoga.

Vjerojatno niti taj hipotetski snimatelj ne bi nužno imao lošu namjeru. Možda bi samo bilježio zanimljiv prizor s plaže upravo ono što sam ja do tada radio. Gledatelji bi vidjeli i čuli naš razgovor, ali ne bi nužno vidjeli i fotografije zbog kojih je sve počelo.

Oboje bismo ovisili o tome koliko će gledatelji pokušati razumjeti situaciju, a koliko će im biti dovoljno ono što vide i čuju.

Kao što sam ja poslije na forumu naglasio sukob, netko je mogao snimkom u prvi plan staviti ono što je njemu bilo zanimljivo. Samo što ovaj put ne bih ja odlučivao kako će priča biti ispričana.

Iskustvo s posla

Radim u zatvorskom sustavu i na poslu se susrećem s ljudima koji su počinili različita kaznena djela, uključujući i ona u kojima fotografiranje djece nema nikakve veze s kreativnošću, obiteljskom fotografijom ili dokumentiranjem života.

Zbog toga ne mogu jednostavno zaključiti da je žena na plaži bila potpuno nerazumna. Znam, dakle, da postoje ljudi koji tuđu djecu fotografiraju iz razloga koji nemaju nikakve veze s fotografijom kao kreativnim činom, ali jednako tako znam da između takvog fotografiranja i pokušaja oca da u moru uhvati mjehuriće, svjetlo i skok u vodu nasumičnog kupača, makar to bilo i dijete, postoji ogromna razlika. Riječ je o potpuno drukčijim okolnostima, motivima i namjerama.

Činjenica je da se namjera fotografa ne vidi izvana. Fotografija pokazuje ono što je ušlo u kadar, ali ne otkriva uvijek razlog zbog kojeg je upravo takav kadar nastao. Motivi fotografa i okolnosti u kojima je snimka nastala ostaju izvan kadra.

Je li fotografiranje interakcija?

Dobar dio fotografskog procesa podrazumijeva promatranje. Stojimo sa strane, pratimo svjetlo, pokret i odnose u prostoru, čekamo pravi trenutak i pritisnemo okidač. Pritom možda uopće ne razgovaramo s osobom koju fotografiramo niti ona zna da je postala dio našeg kadra. Na neki način otimamo, krademo trenutak iz njezina života.

Fotograf je, međutim, već odlučio tu osobu uključiti u sliku. Odabrao je kadar, trenutak i ono što želi sačuvati. U tom smislu fotografiranje možda nije uvijek interakcija, ali gotovo uvijek stvara nekakav odnos između fotografa i onoga što fotografira.

Kada osoba primijeti kameru, taj se odnos može potpuno promijeniti. Fotograf tada prestaje biti samo promatrač i postaje sudionik situacije koju je dotad promatrao, a ponekad može i potaknuti nekakvu reakciju.

U mojem se slučaju upravo to dogodilo. U nekoliko sekundi fotografiranje je iniciralo razgovor kakav nisam očekivao i preraslo u incident.

Fotografiranje i povjerenje

Svjedoci smo velikih i brzih promjena u svijetu. Mijenja se kultura življenja, postojanja. Posljedično, mijenja se i percepcija fotografa u takvom svijetu.

Prije dvadesetak godina fotoaparat bi na plažu donio netko s namjerom, s ciljem da snimi neke fotografije.

Danas fotoaparat gotovo svi nosimo u džepu, a snimka više nije samo nešto što će završiti u obiteljskom albumu ili ostati na mobitelu ili računalu. Može biti objavljena, poslana, kopirana i podijeljena gotovo istog trenutka.

Ipak, ne bih rekao da je fotografiranje djece zbog toga izgubilo smisao ili samo po sebi postalo uvijek sumnjivo. Fotografije dječje igre, obitelji, školskih dana i svakodnevice oduvijek su bile dio fotografije i osobnih uspomena. Međutim, prilaženje djeci, fotografiranje djece i razgovor s njima danas ima sasvim drukčije konotacije.

Čovječanstvo postupno gubi onu jednostavnu radost neposrednog i spontanog divljenja dječjoj nevinosti.

Mislim da ovo ima utjecaj i na međuljudske odnose općenito. Neznanca koji spontano započne razgovor, nekoga tko dulje promatra drugu osobu ili čovjeka koji podigne fotoaparat više ne doživljavamo uvijek s istom početnom dozom povjerenja.

Nisam siguran je li to dobro ili loše. Veća opreznost nekoga može zaštititi, ali cijena može biti gubitak dijela spontanosti, povjerenja i neposrednosti ili onih malih stvari koje život čine zanimljivim.

Potajno fotografiranje

Većina mojih fotografija toga dana nastala je pod vodom. Ljudi oko mene nisu znali kada sam pritisnuo okidač, što iz fotografskog aspekta ima svojih prednosti. Kada ljudi nisu svjesni kamere, ne mijenjaju držanje, ne gledaju prema objektivu i ne počinju pozirati. Kretnje ostaju prirodne.

S druge strane, ono što fotografu omogućuje spontanost promatraču može djelovati kao prikrivanje.

Kontekst se mora nekako uspostaviti, a kada su u pitanju djeca, sumnja i nelagoda često su prvi osjećaji koji se javljaju.

Što bih danas napravio?

Vjerojatno isto što i tada. Izašao bih iz mora, razgovarao i pokazao fotografije. Ako je nečije dijete slučajno završilo na snimci i roditelju je zbog toga neugodno, ne vidim fotografsku vrijednost zbog koje bi vrijedilo od toga napraviti sukob.

Izbrisao bih fotografiju i nastavio dalje. Ne bih to smatrao priznanjem nekakvog nedjela, nego odlukom da mi je normalan ljudski odnos važniji od jedne slučajne snimke.

Možda mi je zato iz cijele priče ostalo važnije kako smo žena s obale i ja doživjeli istu situaciju nego bilo koja fotografija nastala toga dana.

Neke od fotografija nastale toga dana možete vidjeti na galeriji Prepuštanje.