Prepuštanje
Posebno mi je zanimljiv trenutak skoka u more. Tijelo probije površinu, oko njega se rastvore mjehurići, a prizor se na nekoliko djelića sekunde pretvori u obrnutu erupciju svjetla i zraka. Ono što je iznad površine jasan, gotovo običan pokret, pod vodom postaje nešto drugo. Tijelo ulazi u drugi medij, gubi čvrsti oslonac, predaje se otporu vode i nakratko poprima oblike koje iznad površine gotovo nikada ne vidimo.
Upravo su ti kratki trenuci postali glavna tema ove serije. Ponekad je figura još sasvim prepoznatljiva, ponekad se od nje razaznaju tek ruka, noga ili silueta, a ponekad se gotovo potpuno izgubi u oblaku mjehurića i raspršenog svjetla. Nekoliko desetinki sekunde dovoljno je da sasvim običan skok u more pod površinom postane gotovo apstraktan prizor.
U tim slikama zanima me i nešto više od samog pokreta. Ulazak u vodu uvijek djeluje kao neizbježno prepuštanje. Skok započinje našom voljom, ali onoga trenutka kada tijelo probije površinu više ne vrijede ista pravila. Voda usporava, nosi, preuzima i kontrolira svaki pokret. Na nekoliko trenutaka čovjek se nađe između dva daha, prepušten sasvim drukčijem mediju.
Možda nas upravo zato takvi prizori intuitivno privlače. U njima postoji nešto što podsjeća na vrlo davno poznato stanje, na tijelo okruženo tekućinom, na zaklon i plutanje, na vrijeme prije prvog susreta sa svijetom izvan vode. Možda uranjanje na trenutak prizove neki prastari osjećaj sigurnosti. Ipak, ta sigurnost nikada nije potpuna. Pod površinom ostajemo samo privremeno, sa zadržanim dahom i sviješću da se moramo vratiti. Upravo mi je taj spoj prepuštanja i blage napetosti jedan od najzanimljivijih slojeva ovih fotografija.
Fotografije su snimljene mobitelom u podvodnom kućištu. Takav sustav u slabijem svjetlu ima očita ograničenja u odnosu na ozbiljniju kameru s većim senzorom i namjenskim podvodnim kućištem, ali ovu seriju nisam želio pretvoriti u demonstraciju tehničke savršenosti. Sitni mjehurići, čestice, ponešto šuma i mekši detalji postali su dio same teksture prizora i dobro se uklapaju u njegovu kratkotrajnost i nepredvidivost.
Hladni plavi tonalitet također je svjestan izbor. Nije zamišljen kao vjerna reprodukcija boje mora, nego kao način da se fotografije povežu u jednu cjelinu i da naglasak ostane na svjetlu, pokretu, tijelu i vodi. Hladan tonalitet ovdje odvaja prizor od svijeta iznad površine i dodatno pojačava osjećaj da gledamo nešto što se događa u drukčijem, prijelaznom prostoru.
Dio ovog fotografiranja povezan je i s pričom „Jedan fotoaparat, dva pogleda”, u kojoj sam opisao jednu sasvim drukčiju stranu fotografiranja na plaži. Ovdje je fokus na onome što me tada zapravo zanimalo s druge strane površine: kratkom trenutku u kojem voda razbije poznati oblik, čovjeka uvede u drugi medij i na nekoliko sekundi od običnog skoka napravi prizor prepuštanja.
