Ostavština arapskog genija i prvo priviđenje u asfaltu

Ljudi su od najranijih vremena pokušavali sačuvati ono što je po svojoj prirodi prolazno. Važne događaje ili prizore žvrljali su po zidovima špilja, klesali u kamenu i slikali na platnu, događaje zapisivali, a glasove, priče i osjećaje prenosili riječima, pjesmom, predmetima i sjećanjem. Načini su se mijenjali, ali želja je ostajala ista: trajno zadržati nešto od jednog trenutka.

Slikom se tome moglo približiti, ali uvijek preko nečije ruke. Crtež i slika mogli su sačuvati lice, krajolik ili događaj, no između prizora i njegova zapisa stajao je interpretator, čovjek koji ga je morao nacrtati ili naslikati.

Fotografija će donijeti nešto bitno drukčije: mogućnost da sâm prizor, djelovanjem svjetlosti, ostavi vlastiti trag.

Do toga se nije došlo odjednom. Stoljećima prije prve trajne fotografije već je bilo poznato da svjetlost kroz maleni otvor može projicirati sliku vanjskog svijeta, a početkom 19. stoljeća bilo je jasno i da određene tvari pod njezinim djelovanjem mogu promijeniti svojstva. Čovječanstvo se tako približilo cilju više nego ikada prije.

Ali prije očuvanja slike, trebalo je razumjeti nešto osnovno: kako svjetlost uopće stvara sliku koju vidimo?

Odgovor dugo nije bio očit.

U antičkom svijetu postojalo je nekoliko teorija vida. Među njima je bila i ona koju su, u različitim oblicima, zastupali Euklid i Ptolemej: ideja prema kojoj iz oka prema predmetima izlaze svojevrsne vizualne zrake. Nije to bila jedina teorija, niti je čitava antika jednoglasno vjerovala da oči doslovno osvjetljavaju svijet, ali emisijski model imao je velik utjecaj na povijest optike.

A onda se početkom 11. stoljeća pojavio Ibn al-Haytham, na Zapadu stoljećima poznat kao Alhazen.

Michel Bakni, zamišljeni portret Ibn al-Haythama, 2021. Wikimedia Commons, CC BY-SA 4.0.

Matematičar, fizičar i jedan od najvažnijih istraživača optike srednjega vijeka, nije se zadovoljio autoritetom prethodnika. U svojem Kitāb al-Manāẓiru — Knjizi o optici — sustavno je proučavao svjetlost, refleksiju, lom, geometriju svjetlosnih zraka i sam proces gledanja. Odbacio je ideju da je vid posljedica zračenja koje izlazi iz očiju i razvio model u kojem svjetlost iz vanjskog svijeta ulazi u oko.

U njegovim se istraživanjima pojavljuje i fenomen koji će stoljećima poslije postati srce fotografske kamere: kamera obskura (lat. camera obscura – tamna soba, prostorija). Zamračimo li neku prostoriju potpuno, a na jednoj strani ostavimo malen otvor, svjetlost izvana kroz njega projicira prizor na suprotnu površinu. Slika je preokrenuta, ali geometrijski vjerna. Ibn al-Haytham koristio je takve pojave u istraživanjima pravocrtnog širenja svjetlosti i pomrčina.

Kamera obskura nije bila njegov izum u modernom smislu riječi, ali njegovi opisi i eksperimenti postali su važan dio razvoja optike na kojem će kasnije graditi europski znanstvenici i umjetnici.

Optički princip fotografskog aparata time je, barem u osnovi, bio gotovo riješen.

Ipak, preostajao je puno teži problem: natjerati svjetlost da “ostane”.

Kamera obskura mogla je kontinuirano stvarati sliku, svojevrstan primitivni live view. Međutim, čim bi ugasili svjetlo, zatvorili otvor ili bi se prizor pomaknuo — slika bi nestala.

Trebalo je pronaći materijal koji neće samo reagirati na svjetlost nego će taj trag svjetla i sačuvati.

Na rješenje se čekalo stoljećima.

Sunce, metal i asfalt

Početkom 19. stoljeća francuski izumitelj Joseph Nicéphore Niépce godinama je eksperimentirao s različitim materijalima ne bi li projekciju kamere obskure pretvorio u trajnu sliku. Još 1816. uspijevao je kamerom dobiti slike na papiru, ali nije pronašao način da ih trajno sačuva.

Sljedećih je godina isprobavao različite materijale i postupke, a presudan korak napravio je s materijalom koji bismo teško povezali s fotografijom.

Bitumen iz Judeje — vrsta prirodnog asfalta.

Naziv je povijesni: bitumen se od antičkih vremena povezivao s područjem Mrtvog mora, ali materijal kojim je Niépce radio u 19. stoljeću nije nužno dolazio iz Judeje. Niépce je bitumen otapao u ulju lavande i tako dobivenu otopinu nanosio u vrlo tankom sloju na različite podloge — kamen, staklo, bakar, kositar i poslije srebro. Nakon dugog izlaganja svjetlosti osvijetljeni dijelovi bitumena postajali su manje topljivi, dok se neosvijetljeni ili slabije osvijetljeni sloj mogao ukloniti.

Niépce je taj postupak nazvao heliografija — pisanje suncem.

U rujnu 1824. bratu Claudeu javio je da je napokon uspio dobiti ono što je godinama pokušavao postići: trajni fotografski pogled snimljen kamerom obscurom. Fotografija je nastala na obiteljskom imanju Le Gras, iz Claudeove sobe, na litografskoj kamenoj ploči premazanoj bitumenom. Niépce je rezultat opisao kao jasan i detaljan te zaključio da uspješnu primjenu svojeg postupka na prizore iz prirode sada može smatrati dokazanom.

Ta fotografija iz 1824. nije sačuvana. Pretpostavlja se da su skupe ploče poslije ponovno korištene. Zato fotografija koju danas gotovo redovito nazivamo „prvom fotografijom” zapravo nije Niépceov prvi uspješni fotografski prizor. Tri godine poslije, u srpnju 1827., ponovno je usmjerio svoju kameru obskuru kroz prozor na imanju Le Gras u Saint-Loup-de-Varennesu. Ovoga puta podloga je bila polirana ploča od slitine na bazi kositra, premazana vrlo tankim slojem bitumena.

Rezultat je bio prizor koji će postati jedna od najvažnijih slika u povijesti fotografije: krovovi, dvorište, gospodarske zgrade i drveće uhvaćeni na maloj metalnoj ploči. Danas taj prizor poznajemo kao Pogled s prozora u Le Grasu (View from the Window at Le Gras).

Imanje Le Gras i Niépceova kuća postoje i danas, a mjesto na kojem je nastala ova fotografija danas je muzej posvećen njegovu radu. Pogledajte kako Saint-Loup-de-Varennes i Niépceova kuća izgledaju danas.

Trajanje ekspozicije? Nismo sigurni. Desetljećima se ponavljala procjena od oko osam sati. Današnji opis Harry Ransom Centra govori o nekoliko dana izlaganja sunčevoj svjetlosti. Najpoštenije je zato priznati ono što zapravo znamo: ekspozicija je bila ekstremno duga, ali njezino točno trajanje ne možemo pouzdano rekonstruirati.

Upravo zbog toga fotografija izgleda tako neobično. Na različitim dijelovima građevina pojavljuje se svjetlost koja bi na normalnoj fotografiji djelovala nemoguće. Razlog je upravo dugotrajna ekspozicija: sunce se pomicalo nebom pa je ploča bilježila osvjetljenje koje se za to vrijeme mijenjalo .

To je možda i najčudnija osobina prve sačuvane fotografije nastale kamerom: izgleda kao trenutak, ali zapravo prikazuje relativno dugi vremenski period.

📜 IZDVOJENO IZ ARHIVE: Fotografija koja je nestala

Priča o samoj ploči gotovo je jednako neobična kao i njezin nastanak.

Niépce je 1827. otputovao u Englesku, gdje je preko uglednog botaničara Francisa Bauera pokušao zainteresirati Royal Society of London, jedno od najuglednijih britanskih znanstvenih društava, za svoj postupak heliografije. Na njegovu žalost, pokušaj mu nije donio priznanje kojemu se nadao. Niépce nije želio otkriti ključne pojedinosti procesa, a bez njih Društvo nije bilo spremno razmatrati njegov postupak.

Prije povratka u Francusku Baueru je ostavio nekoliko svojih heliografskih radova, među njima i Pogled s prozora u Le Grasu.

Nakon Bauerove smrti 1840. ploča je prošla kroz nekoliko britanskih zbirki. Najprije ju je na dražbi kupio botaničar Robert Brown, kustos British Museuma. Nakon njegove smrti 1858. prešla je njegovu suradniku Johnu Josephu Bennettu, a nakon Bennettove smrti ponovno je ponuđena na dražbi 1884. godine.

Tada ju je kupio Henry Baden-Pritchard, urednik časopisa Photographic News. Umro je samo dva tjedna poslije, pa je ploča ostala njegovoj supruzi Mary Pritchard.

Mary je umrla 1917., usred Prvog svjetskog rata. Njezin sin H. Gibbon Pritchard, koji je tada služio u vojsci, dobio je svega tri dana dopusta kako bi organizirao majčin pogreb i sredio njezine stvari. Spakirao ih je u veliki kovčeg, ostavio ga u londonskom skladištu i vratio se u vojnu službu.

U tom je kovčegu, zaboravljena, među drugim obiteljskim stvarima, završila i Niépceova fotografija.

Povjesničar fotografije Helmut Gernsheim počeo je tragati za njom potkraj 1940-ih. Godine 1950. uspio je pronaći Gibbona Pritcharda, ali ovaj je bio uvjeren da njegova obitelj ploču više nema. Sjećao se da je svojevremeno bila posuđena za izložbu i vjerovao da nikada nije vraćena.

Gibbon Pritchard umro je 1951. Nakon njegove smrti supruga je među njegovim papirima pronašla potvrdu o skladištenju kovčega iz 1917. godine.

Kovčeg je, srećom, još uvijek bio ondje, a kada je otvoren, među starim obiteljskim stvarima pronađena je i Niépceova ploča za kojom se tragalo desetljećima.

U veljači 1952. dospjela je do Helmuta i Alison Gernsheim, koji su potvrdili njezinu autentičnost i ponovno je predstavili javnosti.

Jedan od najvažnijih predmeta u povijesti fotografije ponovno je izašao na svjetlo dana.

Danas se čuva u Harry Ransom Centeru Sveučilišta Texas u Austinu, gdje je detaljno dokumentirana povijest ploče, njezina analiza i različite reprodukcije.

Koju „prvu fotografiju” zapravo gledamo?

Ovdje priča dobiva još jedan mali fotografski obrat.

Ako ste ikada u knjizi, dokumentarcu ili na internetu vidjeli Niépceov Pogled s prozora u Le Grasu, vrlo je moguće da niste gledali vjeran prikaz originalne ploče pošto je original iznenađujuće teško vidljiv.

To nije fotografija koja se jednostavno pogleda sprijeda i na kojoj se odmah raspoznaju kuće, krovovi i drveće. Heliografska slika nalazi se na reflektirajućoj metalnoj površini i njezin izgled jako ovisi o kutu i osvjetljenju.

Nakon što su Gernsheimovi 1952. došli do ploče, Kodak Research Laboratories pokušao ju je reproducirati za objavljivanje, ali rezultat nije bio dovoljno čitljiv.

Helmut Gernsheim zatim je jednu od reprodukcija snažno retuširao, dodajući pigment i postupno pojačavajući pojedine dijelove prizora. Upravo su takve poboljšane reprodukcije desetljećima oblikovale našu predodžbu o tome kako izgleda „prva fotografija”. Harry Ransom Center danas čuva i dokumentira te različite verzije.

Zato vrijedi usporediti dvije slike: originalnu Niépceovu ploču, jedva vidljivu i ovisnu o refleksiji svjetla i Gernsheimovu interpretaciju, na kojoj se građevine i oblici pojavljuju mnogo jasnije.

To nije beznačajan detalj. Jedna od najslavnijih fotografija u povijesti fotografije postala je vizualno prepoznatljiva zahvaljujući reprodukciji nastaloj 125 godina nakon izvornika.

Je li to zaista prva fotografija ikad?

Ovdje treba biti oprezan s riječju prva.

Niépce nije bio prvi čovjek koji je otkrio da svjetlost može ostaviti trag na kemijski osjetljivoj površini. Thomas Wedgwood i Humphry Davy još su početkom 19. stoljeća dobivali siluete predmeta na materijalima tretiranima srebrnim spojevima. Davy je njihove eksperimente opisao 1802. godine.

Njihov osnovni problem je bio fiksiranje. Slika je postojala samo dok je bila zaštićena od daljnjeg djelovanja svjetlosti. Izložena dnevnom svjetlu nastavila bi tamnjeti dok se prizor ne bi izgubio.

I Niépce je već 1816. godine dobivao slike pomoću kamere obskure. Njegova vlastita pisma bratu Claudeu opisuju negativne slike na papiru i, što je još važnije, problem koji će ga proganjati sljedećih godina: kako obrnuti tonove i kako sliku učiniti trajnom.

U svibnju 1816. već je pisao o prizoru iz svoje sobe zabilježenom na papiru — ali je istodobno znao da još nije riješio fiksiranje.

Do 1822. stigao je mnogo dalje.

Na staklu premazanom bitumenom iz Judeje napravio je trajnu reprodukciju gravure pape Pija VII. Prema zapisima, ta je heliografija kasnije slučajno uništena. Ne znamo ni točan trenutak ni okolnosti nesreće, pa nema razloga priči dodavati dramatične detalje koje izvori ne potvrđuju.

Godine 1824. Niépce je u vlastitoj korespondenciji već govorio o uspješnom point de vue (franc., gledište, točka gledišta) — slici prizora iz prirode dobivenoj kamerom. Taj primjerak, nažalost, nije sačuvan.

Zato je preciznije reći da je Pogled s prozora u Le Grasu najstarija danas poznata sačuvana fotografija prizora napravljena pomoću kamere obskure.

Ne možemo ju jednostavno proglasiti prvim trenutkom u povijesti u kojem je čovjek „napravio fotografiju”.

Ono što možemo reći mnogo je zanimljivije. Naime, do njezina nastanka već su desetljećima postojali dijelovi slagalice: kamera obskura, optika, materijali osjetljivi na svjetlost, fotokemijski tragovi, prolazne slike i neuspjeli pokušaji fiksiranja.

U Niépceovu radu ti su se dijelovi napokon spojili u nešto što je moglo nadživjeti svojeg autora.

Svjetlost je ušla kroz leću i na površini ostavila sliku, a gotovo dva stoljeća poslije ta je slika još uvijek ovdje.

Sjene su konačno naučile crtati same sebe.

Izvori i dodatna literatura

Maison Nicéphore Niépce — The Invention of Photography. Službena stranica Niépceove kuće i muzeja; kronologija njegovih eksperimenata, uspješni point de vue iz 1824., heliografija i nastanak sačuvane fotografije iz Le Grasa 1827. godine.

Harry Ransom Center, The University of Texas at Austin — The Niépce Heliograph. Podaci o originalnoj ploči Pogled s prozora u Le Grasu, njezinu datiranju, materijalu, postupku, trajanju ekspozicije i kasnijoj povijesti predmeta.

Cambridge University Press — L’optique d’Ibn al-Haytham et la tradition ptoléméenne. Istraživanje Ibn al-Haythamove optike, njegova odnosa prema antičkim teorijama vida te eksperimentalnog proučavanja svjetlosti.