Ludilo dagerotipije: otrovni sjaj savršene refleksije

Godine 1839. fotografija više nije bila eksperiment kojim se u svojim radionicama bavila nekolicina osobenjaka i izumitelja. Nakon Daguerreova javnog predstavljanja postupka pretvorila se u nešto sasvim drugo – novu tehnologiju za kojom su odjednom svi poludjeli.

Kada je 19. kolovoza Louis-Jacques-Mandé Daguerre pred francuskim akademijama objasnio postupak kojim se na metalnoj ploči mogla zabilježiti iznimno precizna slika stvarnosti, vijest se proširila Europom i Amerikom gotovo onoliko brzo koliko su tadašnje komunikacije dopuštale. Svi su željeli vidjeti novu čaroliju, naučiti postupak, kupiti opremu i, naravno, sjesti pred kameru.

Fotografija je prvi put postala masovni fenomen.

Već iste godine francuski karikaturist Théodore Maurisset objavio je litografiju La Daguerréotypomanie — Dagerotipomanija. Na njoj je svijet praktički poludio za novim izumom: posvuda su kamere, fotografski studiji, trgovci opremom i ljudi koji čekaju da budu snimljeni.

Naziv je bio satiričan, ali pomama za dagerotipijom bila je sasvim stvarna.

Iza zrcalnog sjaja novih fotografija ipak se skrivao jedan znatno manje privlačan detalj. Da bi se slika pojavila na dagerotipskoj ploči, fotograf je morao raditi s vrlo opasnim parama žive.

Slika bez negativa

Daguerre nije počeo od nule. Još od sredine 1820-ih tražio je način da trajno zabilježi sliku camere obscure, a 1829. udružio se s Nicéphoreom Niépceom, čovjekom koji je već uspio napraviti trajne slike djelovanjem svjetlosti.

Sve do smrti Niépcea 1833., dvojica partnera nisu imali fotografski postupak dovoljno praktičan i pouzdan za širu uporabu. Daguerre je nastavio eksperimentirati i do 1838. postupak razvio dovoljno da ga počne pokazivati umjetnicima i znanstvenicima. Godinu poslije predstavljen je javnosti.

Dagerotipija se u mnogočemu razlikovala od fotografije kakvu danas poznajemo. Nije bilo filmske vrpce ni negativa iz kojeg biste mogli napraviti više jednakih fotografija tako da niste imali mogućnost dodatnih obrada ili retuširanja.

Svaka dagerotipija bila je jedan jedini original.

Fotograf bi uzeo bakrenu ploču presvučenu tankim slojem srebra i polirao je sve dok površina ne bi postala gotovo savršeno ogledalo. Zatim bi je izložio parama joda, čime je na površini nastajao sloj osjetljiv na svjetlost.

Tako pripremljena ploča stavljala se u kameru. U najranijoj fazi dagerotipije ekspozicija je mogla trajati nekoliko minuta, što je portretiranje živog čovjeka činilo popriličnim testom strpljenja. Kasnija poboljšanja optike i kemije skratila su ekspoziciju na manje od minute.

📜 IZDVOJENO IZ ARHIVE: Ulica puna ljudi koja je na fotografiji ostala prazna

Daguerre je 1838. kameru usmjerio kroz prozor prema Boulevard du Temple, jednoj od prometnijih pariških ulica.

Na njegovoj dagerotipiji grad, međutim, izgleda gotovo napušteno.

Naravno, Daguerre nije imao toliku sreću snimiti Pariz baš u trenutku kada na ulici nije bilo nikoga. Upravo suprotno. Ljudi su prolazili pločnicima, kočije se kretale ulicom, a gradski život odvijao se sasvim normalno.

Problem je bio u ekspoziciji, koja je trajala nekoliko minuta. Sve što se tijekom tog vremena neprestano kretalo nije dovoljno dugo osvjetljavalo isto mjesto na fotografskoj ploči da bi ostavilo jasan trag. Zbog toga je prometna pariška ulica na fotografiji ostala gotovo prazna.

Pri dnu prizora ipak se vide dvije sitne ljudske figure. Jedan muškarac, čini se, stoji dok mu čistač cipela radi na obući. Budući da su obojica dovoljno dugo ostala gotovo na istome mjestu, dagerotipska ploča uspjela ih je zabilježiti.

Upravo se zbog njih Boulevard du Temple često navodi kao najstarija sačuvana fotografija na kojoj se jasno razaznaju ljudi.

Ne znamo tko su ti ljudi bili niti jesu li uopće bili svjesni da se nekoliko desetaka metara dalje nalazi kamera. Jedan čovjek koji je dovoljno dugo mirno stajao na pariškom pločniku tako je sasvim slučajno završio u povijesti fotografije.

Fotografija ima još jednu osobinu koja danas može zbuniti: izvorna dagerotipija zrcalno je obrnuta.

Dagerotipija nije imala negativ iz kojeg bi se poslije izrađivao pozitivni otisak. Posrebrena bakrena ploča koja se nalazila u kameri bila je istodobno i površina na kojoj je nastajala konačna fotografija. Kod kamera bez dodatnog zrcala ili prizme rezultat je zato bio lateralno obrnut, slično slici koju vidimo u ogledalu. Library of Congress upravo to navodi kao uobičajenu karakteristiku ranih dagerotipskih kamera.

Zbog toga se danas često objavljuju dvije verzije Boulevard du Temple. Jedna prikazuje izvornu dagerotipiju, onako kako je zapis nastao na ploči, dok je druga naknadno horizontalno okrenuta kako bi raspored pariške ulice odgovarao stvarnom pogledu.

Za povijest fotografije zanimljivija je upravo izvorna verzija jer nam ne pokazuje samo kako je izgledao dio Pariza 1838. godine, nego i kako ga je zabilježila jedna od prvih fotografskih kamera.

Nakon snimanja na ploči se još uvijek nije mogla vidjeti fotografija. Slika je bila latentna i trebalo ju je razviti.

Upravo je u tom dijelu postupka počinjao i njegov najveći zdravstveni problem.

Slika iz živinih para

Eksponirana ploča zagrijavala se nad elementarnom živom. Zagrijavanjem su nastajale živine pare koje su reagirale s osvijetljenim dijelovima površine i postupno otkrivale fotografsku sliku.

Nakon razvijanja ploča se fiksirala, u početku otopinom kuhinjske soli, a poslije najčešće natrijevim tiosulfatom. Često se dodatno tonirala zlatnim kloridom kako bi fotografija bila stabilnija i vizualno bogatija.

Rezultat je danas teško potpuno doživjeti gledajući digitalnu reprodukciju.

Dagerotipija nije obična crno-bijela fotografija prenesena na metal. Njezina polirana površina ponaša se poput ogledala pa slika, ovisno o kutu gledanja i svjetlosti, može izgledati kao pozitiv, kao negativ ili gotovo potpuno nestati.

Kada se gleda pod pravim kutom, količina detalja može biti nevjerojatna. Na portretu starom gotovo dva stoljeća pod povećalom se još uvijek mogu proučavati vlasi kose, tekstura tkanine ili sitne nepravilnosti kože.

Nema zrna filma ni strukture fotografskog papira. Slika je skoro mikroskopski detaljan zapis na zrcalno poliranoj metalnoj površini.

Upravo je ta preciznost bila jedan od glavnih razloga zbog kojih je dagerotipija toliko impresionirala suvremenike i tako se brzo proširila.

Problem je bio u tome što je za njezino dobivanje fotograf morao zagrijavati živu i ostale potencijalno opasne kemikalije.

Otrov koji se ne osjeti

Elementarna živa na sobnoj temperaturi ne izgleda osobito prijeteće. Sjajna je, tekuća i pri pomicanju se razdvaja u karakteristične metalne kuglice. Problem nastaje s parama.

Živine su pare bezbojne i bez mirisa pa ih čovjek može udisati, a da niti ne zna da se nalazi u opasnosti. Pri kroničnoj izloženosti posebno stradavaju središnji živčani sustav i bubrezi, a klasičnu sliku trovanja čine tremor, upala desni i eretizam.

Eretizam ne znači jednostavno „ludilo”, kako ga se ponekad popularno opisuje. Riječ je o skupu neuropsihijatrijskih promjena koje mogu uključivati razdražljivost, nesanicu, probleme s pamćenjem i koncentracijom, emocionalnu nestabilnost, tjeskobu i neuobičajenu povučenost. Pri većoj ili dugotrajnoj izloženosti posljedice mogu biti mnogo ozbiljnije.

To, naravno, ne znači da su dagerotipisti kao profesija redovito završavali teško otrovani. Takva bi tvrdnja bila pretjerivanje.

Opasnost ipak nije bila samo teorijska. Postoje dokumentirani slučajevi fotografa kojima je rad s dagerotipijom ozbiljno narušio zdravlje.

📜 IZDVOJENO IZ ARHIVE: Jeremiah Gurney

Jeremiah Gurney nije bio neiskusan amater koji se neoprezno igrao novom fotografskom kemijom. Bio je jedan od važnijih američkih dagerotipista svojega vremena.

Nakon što je postupak 1839. postao javno poznat, nabavio je kameru i počeo eksperimentirati. Već 1840. napustio je posao draguljara i otvorio jedan od prvih dagerotipskih studija u New Yorku, a ubrzo je postao ozbiljan Daguerreov konkurent u novoj industriji fotografskih portreta.

Njegove fotografije bile su poznate po vrlo visokoj tehničkoj kvaliteti, a 1851. osnovao je American Daguerre Association, prvu američku nacionalnu organizaciju fotografa.

Iskustvo mu ipak nije pružalo zaštitu od kemikalija koje je svakodnevno koristio.

Smithsonianova National Portrait Gallery bilježi da je Gurney 1852. pretrpio akutno trovanje živom zbog kojeg mjesecima nije mogao raditi.

Tako je zabilježeno da se najmanje jedan od najiskusnijih i najuspješnijih fotografa svojega vremena ozbiljno otrovao tvarima koje su bile sastavni dio njegova svakodnevnog fotografskog postupka.

Dagerotipija nije automatski trovala svakog fotografa, ali rad sa živinim parama sigurno nije ostavljao mnogo prostora za nepažnju.

Živa i ljudi koji su doista drhtali

Fotografi nisu bili jedina profesionalna skupina 19. stoljeća koja je dobro upoznala posljedice dugotrajne izloženosti živi. Mnogo poznatiji primjer bile su šeširdžije.

Pri proizvodnji filcanih šešira životinjsko krzno obrađivalo se spojevima žive, posebno živinim nitratom. Radnici koji su godinama bili izloženi tom procesu mogli su razviti karakterističan tremor i različite neuropsihijatrijske probleme.

U američkom Danburyju, jednom od velikih središta proizvodnje šešira, profesionalni tremor postao je toliko poznat da je dobio i lokalni naziv — Danbury shakes.

S tim se povijesnim kontekstom često povezuje i engleski izraz mad as a hatter — „lud kao šeširdžija”.

Činjenica je da je ovaj izraz postojao prije nego što je Lewis Carroll 1865. objavio Alisu u Zemlji čudesa, dok je profesionalno trovanje šeširdžija živom dobro dokumentirano. Međutim, to ipak nije isto što i dokaz da je Carroll svojega Ludog Klobučara svjesno napisao kao medicinski portret čovjeka otrovanog živom. Veza je zanimljiva i moguća, ali nema dovoljno dokaza da bismo je predstavljali kao činjenicu.

Stvarna priča dovoljno je zanimljiva i bez toga. Radnici su doista razvijali tremor i promjene ponašanja, a uzrok je bio isti element čije su pare fotografi zagrijavali kako bi na srebrnoj ploči otkrili ljudsko lice.

Fotografija kao ogledalo

Prvi fotografski postupak, koji je postigao veliki svjetski uspjeh i postavio temelje fotografije kakvu poznajemo danas, stvarao je slike na površini koja se ponašala gotovo poput ogledala. To možda djeluje kao zgodna povijesna simbolika, ali važnije je ono što je dagerotipija značila ljudima koji su je tada prvi put vidjeli.

Zahvaljujući ovom otkriću ljudi nisu više gledali slikarevu interpretaciju nečijeg lica, idealizirani portret ili obrise nacrtane rukom. Gledali su fizički trag svjetlosti koja se odbila od stvarne osobe i magično ostavila vjeran zapis na metalnoj ploči.

Zbog toga su dagerotipi suvremenicima mogli djelovati gotovo nestvarno, a pomama za njima bila je sasvim razumljiva. Do sredine stoljeća fotografski studiji postali su ozbiljan posao, a milijuni ljudi prvi su put dobivali vlastiti fotografski portret.

Dagerotipija je fotografiji otvorila vrata prema masovnoj uporabi, ali njezin uspjeh ubrzo je otvorio i sasvim drugi problem. Ako je sada bilo moguće tako vjerno reproducirati svijet, pitanje više nije bilo samo kako napraviti fotografiju nego i tko ima pravo odlučivati kojim će se postupkom ona raditi.

Sljedeći veliki sukob fotografije zato se neće voditi oko žive i kemije, nego oko patenata, novca i prava na fotografsku tehnologiju.

Izvori i dodatna literatura

Library of Congress — The Daguerreotype Medium. Tehnički opis pripreme dagerotipske ploče, ekspozicije, razvijanja živinim parama i fiksiranja slike.

Smithsonian Institution, National Portrait Gallery — “Warranted to Give Satisfaction”: Daguerreotypes by Jeremiah Gurney. Biografski podaci o Jeremiah Gurneyju i dokumentirani slučaj akutnog trovanja živom 1852.

Agency for Toxic Substances and Disease Registry / CDC — Evaluating Mercury Exposure. Medicinski pregled posljedica akutnog i kroničnog udisanja živinih para, uključujući tremor, gingivitis i eretizam.