Rat za sliku: francuski dar svijetu i Talbotovi okovi

Godine 1839. fotografija je praktički istodobno dobila dvije moguće budućnosti.

U Francuskoj je Louis-Jacques-Mandé Daguerre predstavio sliku nevjerojatne preciznosti, nastalu na zrcalno poliranoj metalnoj ploči. U Engleskoj je William Henry Fox Talbot radio na nečemu što je na prvi pogled izgledalo manje impresivno – mekšoj i nešto mutnijoj slici na papiru.

Ako bi se sudilo samo prema kvaliteti pojedinačne slike, pobjednik se činio prilično očitim. Dagerotipija je nudila količinu detalja koju je papir teško mogao pratiti.

Talbot je, međutim, imao jednu iznimno važnu prednost – negativ.

Dagerotipija je bila jedinstven proizvod. Međutim, iz jednog Talbotova negativa moglo se napraviti više fotografija, a zatim još više njih. Time se vrlo rano otvorilo pitanje koje će obilježiti velik dio daljnje povijesti fotografije: treba li fotografija biti jedan savršen original ili slika koju je moguće umnožavati?

Prvi veliki sukob fotografskih tehnologija zato nije bio samo natjecanje dvaju izumitelja ili dvaju kemijskih postupaka. Bio je to sukob dvaju različitih načina razmišljanja o samoj fotografiji.

Francuska kupuje fotografiju

Daguerre 1839. nije jednostavno odlučio čovječanstvu besplatno pokloniti tajnu svojega postupka. Stvar je bila malo složenija.

Francuski fizičar, astronom i političar François Arago vrlo je brzo prepoznao potencijal nove tehnologije, kako za znanost i umjetnost, tako i za međunarodni ugled Francuske. Početkom 1839. predložio je da država financijski obešteti Daguerrea i Isidorea Niépcea, nasljednika Daguerreova pokojnog partnera Nicéphorea Niépcea, a da oni zauzvrat javno otkriju pojedinosti postupka.

Francuski parlament prihvatio je prijedlog. Daguerreu je dodijeljena godišnja mirovina od 6000 franaka, a Isidoreu Niépceu 4000. Dana 19. kolovoza 1839. Arago je pred prepunom dvoranom pariških akademija javno objasnio postupak izrade dagerotipije.

Enciklopedija povijesti fotografije sažima Aragovu ideju prilično jasno – država će obeštetiti izumitelje, a Francuska će otkriće staviti na raspolaganje svijetu kako bi koristilo razvoju umjetnosti i znanosti.

Uglavnom se upravo to i dogodilo, ali uz jednu važnu iznimku — Englesku.

Ondje je dagerotipski postupak ostao pod patentnom zaštitom. Richard Beard poslije je stekao prava i 1841. u Londonu otvorio prvi javni fotografski studio u Engleskoj.

Zato često ponavljana tvrdnja da je Francuska „fotografiju besplatno dala cijelom svijetu” nije sasvim potpuna. Francuska je postupak otvorila svijetu, ali ne i Engleskoj. Povijesni rivalitet ovih dviju država ipak se nije mogao zanemariti.

Taj detalj malo kvari urednu priču u kojoj su Francuzi nesebično oslobodili fotografiju, dok je Englez Talbot pokušavao sve zatvoriti patentima. Povijest je, kao i obično, nešto neurednija.

Čovjek koji je također izumio fotografiju

Dok je Pariz slavio Daguerrea, William Henry Fox Talbot imao je sasvim dobar razlog biti uznemiren. I on je već nekoliko godina pokušavao pronaći način da svjetlost sama ostavi trajnu sliku.

Još 1835. u Lacock Abbeyju u Wiltshireu koristio je malene drvene kamere koje je njegova supruga Constance zbog njihova izgleda prozvala „mišolovkama”. U jednu od njih postavio je komadić papira premazanog svjetlosno osjetljivim srebrnim solima i usmjerio kameru prema prozoru.

Na papiru je ostala malena negativna slika prozorskih rešetki. Taj krhki komadić papira danas se smatra najstarijim sačuvanim fotografskim negativom na svijetu.

Talbotov postupak tada još nije bio dovoljno praktičan za širu uporabu. Ekspozicije su bile duge, slike slabe, a cijeli proces poprilično nezgrapan.

Kada je početkom 1839. doznao za Daguerreov uspjeh, požurio je pokazati da Francuz nije jedini čovjek koji je pronašao način da svjetlost pretvori u trajnu sliku. Svoje ranije rezultate predstavio je Royal Institutionu i Royal Societyju prije nego što je Francuska objavila pojedinosti dagerotipskog postupka.

Pravi pomak dogodio se u rujnu 1840. Talbot je otkrio da nije potrebno čekati da se slika tijekom ekspozicije potpuno pojavi. Kratko izlaganje svjetlu moglo je na papiru ostaviti latentnu, nevidljivu sliku koja se zatim kemijski razvijala.

Ekspozicije koje su prije trajale minutama ili satima mogle su se tako skratiti na sekunde.

Novi postupak nazvao je kalotipija, prema grčkoj riječi kalos — lijep, a u veljači 1841. ga je patentirao.

Fotografija je sada imala dva vrlo različita puta.

Savršeno ogledalo protiv komada papira

Dagerotipiju je teško potpuno doživjeti preko digitalne reprodukcije. Slika nije bila otisnuta na papiru, nego je nastajala izravno na iznimno poliranoj posrebrenoj bakrenoj ploči. Pod pravim kutom mogla je pokazati gotovo nevjerojatnu količinu sitnih detalja: pojedine vlasi kose, teksturu tkanine, pore kože ili sitne ukrase na nakitu.

Ali svaka dagerotipija bila je jedinstvena kao takva. Nije postojao negativ iz kojeg biste jednostavno napravili još deset jednakih primjeraka.

Talbotova fotografija imala je upravo suprotan problem, ali i prednost. Vlakna papirnatog negativa omekšavala su detalje pa kalotipija nije mogla konkurirati metalnoj ploči dagerotipije u čistoj preciznosti. S druge strane, negativ se mogao ponovno koristiti za izradu novih pozitiva. Jedan snimak mogao je dati dvije, deset ili mnogo više fotografija.

Ta će ideja, uz promjene materijala i tehnologije, dominirati analognom fotografijom gotovo do digitalnog doba. Victoria and Albert Museum (V&A) upravo zato kalotipiju opisuje kao izravnog pretka kasnijeg pozitiv-negativ fotografskog sustava.

Zanimljivo je da je ono što se isprva činilo tehničkim nedostatkom vrlo brzo dobilo i svoju estetsku vrijednost.

Nesavršeno djelo čovjeka

David Octavius Hill dobro je znao koliko je dagerotipija detaljnija od kalotipije i nije pokušavao tvrditi drukčije.

Škotski slikar koji će s Robertom Adamsonom stvoriti jedan od prvih velikih fotografskih opusa u povijesti usporedio je mekšu kalotipiju s „nesavršenim djelom čovjeka”, a preciznu dagerotipiju sa „savršenim božjim djelom”.

Upravo je u toj nesavršenosti vidio veliku vrijednost.

Papir nije prikazivao svaki sitni detalj. Omekšavao je obrise, grupirao svjetlo i sjenu te prizoru davao karakter koji se manje doimao kao stroga mehanička reprodukcija stvarnosti, a više kao umjetnička interpretacija.

Metropolitan Museum mekoću, tonske prijelaze i način na koji papirnati negativ grupira svjetlo i sjenu navodi kao razlog zbog kojeg su ga pojedini fotografi nastavili koristiti čak i nakon pojave tehnički preciznijih staklenih negativa.

Nije, dakle, postojala neka tajanstvena fotografska škola „tragedije pejzaža”. Postojao je mnogo konkretniji izbor između potpune količine detalja koju kamera može zabilježiti i načina na koji fotograf želi da prizor izgleda.

To pitanje, uostalom, nije nestalo ni danas.

Otvorena vrata

Talbotov The Open Door iz 1844. dobar je primjer tog drukčijeg pristupa.

Na fotografiji nema spektakularnog krajolika, povijesnog događaja ni slavne osobe. Vidimo stara vrata, metlu, svjetiljku, remenje i nekoliko svakodnevnih predmeta.

Talbot je svjesno tražio analogiju s nizozemskim žanr-slikarstvom 17. stoljeća — tradicijom koja je umjetničku vrijednost pronalazila u običnim prizorima svakodnevnog života. Metropolitan Museum opisuje The Open Door kao promišljenu studiju svjetla, sjene, forme i teksture, a ne kao slučajno snimljenu scenu.

Fotografija je vrlo rano pokazala nešto što će se poslije stalno ponavljati – tehnička nesavršenost nije nužno i umjetnička pogreška.

Talbot stavlja cijenu na negativ

Čovjek koji je otvorio jedan novi smjer fotografskog jezika nije bio jednako spreman otvoriti i sȃm postupak.

Talbot je kalotipiju patentirao 1841. godine.

U tome samo po sebi nije bilo ničega neobičnog ni nemoralnog. Izumitelji 19. stoljeća redovito su patentima pokušavali zaštititi svoj rad i vratiti novac uložen u istraživanje.

Problem je nastao u načinu na koji je Talbot poslije pokušavao odrediti granice svojega izuma.

Važno je pritom ne pretvoriti ga u jednostavnu karikaturu pohlepnog aristokrata. Nije svaki amater koji je kod kuće želio fotografirati stablo morao plaćati golemo bogatstvo. Benjamin Brecknell Turner, primjerice, 1849. platio je jednu gvineju za amatersku licencu koja je vrijedila „samo za zabavu”.

Kod profesionalne uporabe situacija je bila drukčija. Talbotov postupak bio je podvrgnut licencama i ograničenjima koja su među profesionalnim fotografima stvarala sve više nezadovoljstva.

Postojala je, međutim, i jedna važna geografska rupa u cijelom sustavu.

Škotska bez Talbotovih rešetki

Talbotov patent nije vrijedio u Škotskoj.

Sir David Brewster, jedan od najvažnijih škotskih znanstvenika i Talbotov prijatelj, mogao je zato bez engleskih patentnih ograničenja dijeliti znanje o kalotipiji s kolegama u St. Andrewsu.

Među prvima je bio liječnik John Adamson, koji je postupak zatim prenio mlađem bratu Robertu.

Robert Adamson otvorio je 1843. studio u Edinburghu, a ubrzo mu se pridružio slikar David Octavius Hill.

U samo nekoliko godina Hill i Adamson napravili su oko tri tisuće fotografija. Fotografirali su portrete, umjetnike, svećenike, znanstvenike, obitelji, ribare, žene i djecu ribarske zajednice Newhaven, arhitekturu i krajolike.

National Galleries of Scotland njihov rad opisuje kao iznimno važan rani spoj portreta, pejzaža i društvene dokumentarne fotografije.

Upravo je činjenica da Talbotov patent nije vrijedio u Škotskoj omogućila Brewsteru da detalje postupka slobodnije dijeli s Adamsonom i drugim eksperimentatorima.

Dok je kalotipija u Engleskoj bila patentirana tehnologija, Škotska je postala mnogo slobodniji prostor za njezin razvoj.

I upravo je ondje nastao jedan od prvih velikih umjetničkih opusa u povijesti fotografije.

Čovjek koji ništa nije patentirao

Godine 1851. Frederick Scott Archer objavio je novi fotografski postupak — mokri kolodij.

Umjesto papirnatog negativa koristio je staklenu ploču premazanu kolodijem i svjetlosno osjetljivim srebrnim solima.

Postupak nije bio osobito praktičan. Ploču je trebalo pripremiti, eksponirati i razviti dok je još bila mokra, što je značilo da je fotograf na terenu često morao sa sobom nositi improviziranu tamnu komoru, staklene ploče, kemikalije i praktički cijeli mali laboratorij.

Rezultati su, međutim, bili odlični.

Staklo nije imalo vlakna papira, pa je negativ mogao dati mnogo oštriju sliku, a istodobno je zadržao najvažniju prednost Talbotova sustava – iz jednog negativa moglo se napraviti mnogo pozitiva.

Archer svoj postupak nije patentirao. Jednostavno ga je objavio.

Fotografi su mokri kolodij počeli prihvaćati vrlo brzo, a Talbot se ubrzo našao pred puno većim pitanjem od zaštite jedne kemijske formule. Pitao se pripada li mu samo konkretni postupak koji je izumio ili i sama ideja negativ-pozitiv fotografije?

Koliko širok može biti jedan patent?

Talbot je smatrao da kolodij zadire u njegovo patentno pravo.

Njegova logika nije bila potpuno nerazumna. I kalotipija i mokri kolodij stvaraju negativ iz kojeg se zatim izrađuje pozitivna fotografija na papiru.

U korespondenciji iz 1854. Talbot je objašnjavao da kolodijski postupak smatra utemeljenim na istim fotografskim načelima jer oba procesa na kraju vode do pozitivne slike na papiru.

Fotografska zajednica ipak je na stvar gledala drukčije.

Archerov postupak nije koristio Talbotov papirnati negativ niti istu kemiju. Bio je riječ o novoj tehnologiji, ali Talbotov pokušaj zaštite počeo je izgledati kao da ne obuhvaća samo njegov konkretan izum nego i mnogo širu ideju negativ-pozitiv fotografije.

Pritisak je rastao pa se Talbot 1852. odrekao dijela prava za amatere, znanstvenike i umjetnike. Komercijalna fotografija ostala je, međutim, drugo pitanje.

Spor je na kraju završio tamo gdje tehnološki i patentni sporovi često završavaju — na sudu.

📜 IZDVOJENO IZ ARHIVE: Talbot protiv Larochea

Martin Laroche zapravo se nije zvao Martin Laroche. Bio je to profesionalni fotograf William Henry Silvester, koji je radio pod francuskijim i komercijalno privlačnijim imenom.

Talbot ga je 1854. tužio zbog korištenja kolodijskog postupka i tražio odštetu od 5000 funti zbog kršenja svojega patenta.

Suđenje Talbot protiv Larochea započelo je 18. prosinca 1854., a pred porotom su se našla dva važna pitanja. Prvo je bilo je li Talbot uopće pravi izumitelj kalotipije, a drugo obuhvaća li njegov patent i Archerov mokri kolodij.

Tri dana poslije stigao je odgovor.

Porota je Talbota priznala kao pravog izumitelja kalotipije, ali je zaključila da Laroche uporabom mokrog kolodija nije prekršio njegov patent.

Sud, dakle, nije proglasio Talbota varalicom niti mu je oduzeo njegov izum. Napravio je nešto važnije za daljnji razvoj fotografije. Odredio je granicu onoga što Talbot može zaštititi.

Njegov konkretni postupak mogao je biti predmet patenta. Svaka buduća tehnologija koja koristi negativ za izradu pozitivne fotografije nije.

Archerov kolodij tako je ostao slobodan za uporabu i vrlo brzo počeo potiskivati i kalotipiju i dagerotipiju.

Čovjek koji je pokušao okovati budućnost

Talbota je danas lako prikazati kao pohlepnog aristokrata koji je patentom pokušao staviti lokot na fotografiju, ali takav prikaz bio bi prejednostavan.

Imao je sasvim legitimne razloge zaštititi godine istraživanja i novac uložen u vlastiti izum. Povijest fotografije, uostalom, puna je ljudi koji su razvili važne tehnologije, nisu ih zaštitili i od njih gotovo ništa nisu zaradili.

Frederick Scott Archer bio je upravo jedan od takvih primjera.

Problem s Talbotom nije bio u tome što je patentirao kalotipiju, nego u pokušaju da granice tog patenta proširi dalje od konkretne tehnologije koju je razvio.

Sud mu to nije dopustio.

Štoviše, povijest mu je ostavila još jednu prilično zgodnu ironiju.

Rešetkasti prozor

U kolovozu 1835. Talbot je jednu od svojih malenih „mišolovki” usmjerio prema prozoru u Lacock Abbeyju.

Rezultat je danas jedva čitljiva fotografija veličine nekoliko centimetara, sastavljena uglavnom od tamnih i svijetlih kvadrata prozorskih rešetki.

Na prvi pogled teško da bi mogla konkurirati sjaju i preciznosti kasnije dagerotipije, ali taj maleni komadić papira postao je jedan od najvažnijih predmeta u povijesti fotografije.

Teško je ne primijetiti slučajnost: najstariji sačuvani fotografski negativ prikazuje rešetke, a njegov će autor nekoliko godina poslije pokušati pravnim ograničenjima odrediti koliko daleko drugi smiju razvijati ideju negativa.

To nije nikakva povijesna povezanost, samo vrlo dobra slučajnost. Ipak, na kraju pravne rešetke nisu izdržale. Negativ jest.

Tko je zapravo pobijedio?

Odgovor ovisi o tome u kojem trenutku povijesti gledamo.

Ako gledamo 1840-e, Daguerre je očiti pobjednik. Njegov je postupak zavladao portretnim studijima i proizveo milijune jedinstvenih metalnih fotografija.

Ako gledamo patentni spor 1854., pobijedili su Laroche i Archer. Mokri kolodij ostao je slobodan za uporabu i ubrzo počeo potiskivati starije fotografske postupke.

Ako, međutim, pogledamo sljedećih stotinu i više godina fotografije, odgovor je drukčiji.

Talbotov papirnati postupak gotovo je nestao, ali njegova temeljna ideja nije.

Negativ iz kojeg nastaje više pozitivnih fotografija preživio je promjene materijala i tehnologije. Papir su zamijenili stakleni negativi, zatim želatina, celuloid i film u roli. Došli su 35-milimetarski film, srednji i veliki format, crno-bijeli film i film u boji.

Materijali su se toliko promijenili da ih Talbot vjerojatno ne bi ni prepoznao, ali osnovno načelo ostalo je isto.

Francuska je 1839. svijetu otvorila jedan fotografski postupak, dok je Talbot svoj pokušao zaštititi patentom. Ironija je u tome što upravo Talbotova temeljna ideja, nakon što je prestala biti vezana uz njegov konkretan patentirani postupak, postaje osnova većeg dijela analogne fotografije koja će slijediti.

Pola stoljeća poslije fotografija će se već baviti sasvim drugim problemima. Više neće biti dovoljno zabilježiti ono što ljudsko oko može vidjeti.

U Rijeci će pokušati fotografirati nešto što oko uopće ne može vidjeti.

Izvori i dodatna literatura

The Metropolitan Museum of Art — Inventing a New Art: Early Photographs from the Rubel Collection. Pregled ranih suparničkih fotografskih postupaka, francuskog otvaranja dagerotipije svijetu i važne patentne iznimke u Engleskoj.

The Metropolitan Museum of Art — William Henry Fox Talbot (1800–1877) and the Invention of Photography. Talbotovi eksperimenti od 1830-ih, otkriće latentne slike, razvoj kalotipije i patent iz 1841.

National Galleries of Scotland — Hill & Adamson. Škotski razvoj kalotipije, uloga Davida Brewstera i braće Adamson te fotografski rad Hilla i Adamsona u Newhavenu.

R. Derek Wood — The Calotype Patent Lawsuit of Talbot v. Laroche 1854. Detaljna analiza patentnog spora, Talbotova pokušaja proširenja zaštite na mokri kolodij i presude kojom je potvrđeno da Laroche nije prekršio kalotipski patent.